Svaki heretik, ako želi biti pravi heretik, mora imati jasne ideje na kojima se temelji njegova hereza. Mora imati - teze hereze. Ako ni zbog čega drugoga, onda da bi se moglo sažeto objasniti zbog čega je završio na lomači. Dakle, idemo to probati napisati ...

1. Novac nema vrijednost

U doba kad su Feničani izmislili novac, pa i dugo vremena poslije, novac je imao stvarnu vrijednost. Svaka novčana jedinica imala je ekvivalent u tvari, najčešće u zlatu ili srebru. Unatrag nešto manje od jednog stoljeća, monetarni sustav je ukinuo tu ekvivalenciju. Vrijednost novca danas se stvara iz ničega, i njen ekvivalent je mjera zaduženosti trenutnog vlasnika novca. Taj dug je fiktivan. Stoga je i vrijednost novca fiktivna.

2. Suvremeni monetarni sustav je evoluirani oblik robovlasništva

Stvaranje novca kroz zaduživanje od njegovog vlasnika čini dužnika. Dužnik ima ograničenu slobodu jer je u svakom trenutku podložan primjeni raznih metoda represije koje prema njemu mogu pokrenuti njegovi vjerovnici radi povrata duga. Stoga je dužnik rob svojih vjerovnika. Većina populacije danas živi na kredit pa su tako efektivno monetarno roblje. 

3. Politika je u službi kapitala

Suprotno govoru političara koji se zaklinju u svoje namjere služenja dobrobiti naroda koji ih je postavio u vladajuću poziciju, stvarna funkcija politike je osiguranje provedbe strategija globalnog kapitala (predstavljenog monetarnim sustavom) na lokalnoj razini. Neovisno o tome koju opciju politika promovira kao svoj program. 

4. Religija je produžena ruka politike

Dok bi politika trebala rješavati materijalne potrebe naroda, religija bi se trebala brinuti za duhovne potrebe svoje pastve. U stvarnosti religija, neovisno o denominaciji, služi tome da smanji tenziju u narodu uzrokovanu stalnim stanjem porobljenosti i izrabljivanja od strane politike. Glavni alat za to je obećanje blaženstva poslije života, zbog kojega se isplati trpjeti nedaće kojima je taj život ispunjen. Niti jedna religija ne objašnjava zbog čega ne bismo u kraljevstvo nebesko mogli ući nakon ovozemaljskog života provedenog u zadovoljstvu i blagostanju.

5. Naša planeta ima dovoljno resursa

Kad nečega na tržištu nema dovoljno da zadovolji potrebe cijena mu raste bez obzira što mu stvarna uporabna vrijednost ostaje ista. Strašenje mogućim iscrpljivanjem resursa služi globalnom kapitalu za održavanje visokih profita koje im osigurava sadašnje neučinkovito iskorištavanje resursa. U stvarnosti, ova planeta ima dovoljno resursa za podržavanje i puno veće populacije nego što je ova sada, samo te resurse treba koristiti razumno i učinkovito. Tehnologije za takvo korištenje prirodnih resursa su već sad raspoložive, ali one ne omogućuju takve profite kao zastarjele i neučinkovite tehnologije.  

6. Tehnologija je ključ opstanka

Mediji, a posebno industrija zabave, prezentiraju nam tehnologiju kao opasnost za pojedinca, društvo, okoliš pa i planetu u cjelini. U stvarnosti, opasnost ne predstavlja tehnologija već svrha s kojom ju čovjek upotrebljava. Tehnologija je zapravo jedina opcija koja može osigurati opstanak čovjeka na ovoj planeti i zaštititi samu planetu od uništenja. 

7. Nije sve crno kako izgleda

Iako vam se čini da nema izlaza iz ove situacije i da ovaj svijet ne može biti drugačiji nego takav kavim smo ga učinili, to je zabluda. Svijet može biti samodostatan, sa svim što je potrebno za udoban život svakog čovjeku na planeti. Promjene su, naravno, potrebne. Suštinske promjene u našem gledanju na svijet, posebno na društvo koje smo izgradili.   

- - - - - -

Za sada se čini da je sedam teza dovoljno. Ukoliko se pokaže da ih treba dopunjavati ili mijenjati, napravit će se revizija.
U tekstovima koji slijede svaka od ovih teza bit će malo opširnije objašnjena, a nadalje će se ovaj blog baviti promišljanjem i potvrđivanjem tih teza.

Jutros u svom poštanskom sandućiću nađoh izborno-propagandni letak. Ne poziva da glasam za tog-i-tog kandidata. Poziva da NE glasam za onog-i-onog kandidata. Posljednjih godina ovo postaje obilježje izbora u Hrvatskoj - birači sve više razmišljaju o tome kome neće dati glas, a sve manje o tome kome hoće. Jer zapravo nemaju koga izabrati, jedino što se može je nastojati da se ne izabere baš onaj koji vam se nikako ne sviđa. 

Skloni smo vjerovati, pa se tako i čuje govoriti, kako je to posljedica nekvalitete naših političara. Kako smo po tome posebni u svijetu. Kao, kod nas su u politici sve sami tupadžije i primitivici. Ama nisu naši političari ništa gori od onih u svijetu. Prisjetite se samo donedavno najmoćnijeg čovjeka u svijetu, Georga W. Busha. Jeste li ikad bili vidjeli većeg kretena na vlasti? Makar kod nas? Ja nisam. Ili poslušajte što u zadnje vrijeme blebeće Berlusconi. 

Dakle, nisu naši političari nešto posebno u pogledu tupavosti, nekulture ili gramzivosti. U prosjeku. A opet, kako statistika kaže, u mjerenom uzorku uvijek je polovina iznad prosjeka a polovina ispod. Pa kome onda dati svoj glas? 

Ako ste pratili Malu školu laganja i ako ste vježbali prepoznavati obmane u govorima i obećanjima političara tijekom ove predizborne kampanje, morali ste doći do zaključka da neke razlike nema. Svi vas oni obmanjuju na maje ili više vješt način, ovisno o tome jesu li ispod ili iznad prosjeka. Laž je osnovni alat političara. Bez alata nema zanata, pa tako ni političara koji ne laže. A nisu za to krivi političari već njihovi glasači. Jer kad bi, zamislite, došao tijekom kampanje kandidat za gradonačelnika u vaš kvart i rekao vam "Čujte, vi ste predgrađe do kojega nam baš i nije stalo i kanalizaciju vam nećemo uvesti u mom mandatu jer nam trebaju pare za gradnju tgovačkog centra", biste li glasali za njega? Iako vam je rekao čistu istinu?

Uglavnom, političar koji ne laže brzo ostane bez glasova svojih birača i nestane s političke scene. To jest - prestane biti političar. Ostaju i opstaju samo oni koji vam lažu. Za njih glasate. 

I opet ono ključno pitanje: "Kome onda dati svoj glas? Ako nam svi lažu, kako ćemo uopće odabrati ljude koji će nas dovesti u neku bolju budućnost, u neko društvo blagostanja?"

Gorka istina je - NIKAKO!

Nikakav vaš izbor na ovim ili bilo kojim, takozvano demokratskim, izborima neće nas dovesti u blagostanje. Svejedno koju političku opciju birate i izaberete. Vaš birani kandidat je kotačić u ogromnoj mašineriji. Na izborima vi samo birate boju tog kotačića, plavu, bijelu crvenu, žutu ... ali koju god boju izabrali, kotačić će sjesti na svoje mjesto u toj ogromnoj mašineriji. I okretat će se onako kako mu diktiraju ostali kotači i program rada mašinerije. Ne bude li se okretao u skladu s ostalim zupčanicima, bit će mu polomljeni zubi a možda će i kompletno biti uništen. 

I onda ćete morati glasati za novi kotačić koji će doći na njegovo mjesto. Koju boju ćete izabrati - nije važno. 

Sad ćete pomisliti kako je starog heretika zahvatila depra, kako vam prodaje foru o nemogućnosti da se išta izmjeni i kako se trebamo fatalistički prepustiti svojoj sudbini. 

Ako to mislite, krivo mislite! Mislite ponovo!

Heretici odavno znaju - ništa nije takvo kakvim se čini. Pa ni onaj fatalistički odgovor nije takav kakav izgleda. 

Pravi odgovor je: NIKAKO, sve dok vjerujete kako do boljeg društva možete doći izborima, državnim institucijama, demokracijom ili uopće u okviru ovog društvenog uređenja. 

Aha, reći ćete, to nas ovaj poziva na revoluciju? You bet! Možete se kladiti u to. Dakako da vas pozivam na revoluciju. Ali ne onakvu kakve su vodili Lenjin, Tito, Che Guevara ili Zapata jer one, kako je povijest pokazala, nisu načinile razliku. Revolucija o kojoj se ovdje radi treba se dogoditi u vašoj glavi. Revolucija u načinu razmišljanja. Revolucija u načinu viđenja (ne samo gledanja) ovoga svijeta u kojem smo, jedinoga u kojem ćemo ikad biti. 

O tome će se ubuduće raditi na ovom blogu - pokazivanju da je ovaj svijet sasvim drugačiji od onoga kako nam ga prikazuju lažovi za koje smo glasali.

Nakon što su studenti donijeli odluku o privremenom prekidu blokade, nastavljamo s nastavom. Evo rješenja testa. 

1. Ovdje se radi o obmani zvanoj najmanje vjerodostojna (plauzibilna) hipoteza. Govornik zanemari svako drugo moguće objašnjenje i iznese samo ono koje njemu odgovara tako da to izgleda kao jedino moguće objašnjenje, iako uopće ne mora biti vjerodostojno. 

2. Iako na prvi pogled vuče ka argumentum ad populum, ovdje prije radi o nereprezentativnom uzorku. Govornik na temelju malog broja primjera zaključuje o svojstvima cijelog skupa. Tako ovdje BH na osnovi mišljenja nekoliko javnih osoba tvrdi da je to mišljenje cijele javnosti.

3. VŠ je ovdje najprije primijenio obmanu cum hoc, ergo propter hoc. U ovoj obmani govornik pokušava ustvrditi da ako se neka stvar dogodi istodobno s nekom drugom stvari onada je ona tom stvari uzrokovana. Na primjer, ako zagrmi baš u času kad ja kihnem, onda je moje kihanje uzrokovalo grmljavinu. "Ivo Sanader je postao čovjek opasnih namjera ... Hrvatska je postala zemlja opasnog življenja..." Iako i jedno i drugo može biti istinito, ne mora nužno jedno uzrokovati drugo. Za bonus bod valjalo je prepoznati argumentum ad populum u izjavi da će HDSSB u suradnji s hrvatskim narodom srušiti Sanadera. 

4. Uf, s Jacom uvijek ima dosta posla. Najprije je tu argumentum ad hominem - ne možeš oboriti argumente pa ideš obarati čovjeka. Zatim slijedi slaba analogija - Šišljagićeve prijetnje nemaju ni najmanje sličnosti s prijetnjama JNA iz 1991. Onda jedna vrlo zanimljiva obmana koja se zove crvena haringa (red herring). Crvena haringa je jedna vrlo smrdljiva riba. Krijumčari su se njome koristili da bi zavarali pse tragače jer bi psi otišli za njenim smradom umjesto za tragom lopuža. Isto tako Jaca dobro zna da će spominjanje JNA, oficira i 1991. dignuti na noge brojne "pse domovine" i posve ih odvući od teme o Sanaderovom postupku. I na kraju dodajmo još selektivnu opservaciju iliti ubiranje trešnje, kad se iz svega što je oponent rekao izvuče samo onaj dio koji je pogodan za protunapad. JK je iz govora VŠ-a ubrala samo pojam prijetnje ratom do istrjebljenja, što joj je omogućilo upravo tu slabu analogiju s prijetnjama JNA. Želite li temeljito savladati teoriju i praksu obmane, pratite redovito javne nastupe JK, oni su nepresušan izvor dobrih primjera. To je talent koji se rijetko susreće.

Kako je ovo prava pravcata škola, valja dati i neki test da vidimo kako se napreduje. Evo par zadataka za rješavanje. 

1. Utvrdi koja vrsta obmane je iskorištena u ovoj izjavi .

"To što je presuda Branimiru Glavašu došla u predizborno vrijeme samo govori o tome kako Vlada nije imala utjecaj na sadržaj presude." (Ministar pravosuđa RH Ivan Šimonović)

Pomoć: IŠ izvlači zaključak koji ne mora biti najvjerojatniji; kao kad bismo rekli "To što je kobasica nestala iz frižidera jasno govori o tome da kuću opsjeda duh koji voli kobasice." Iako bismo možda prije trebali razmisliti zašto se pas oblizuje.

2. Koju obmanu je upotrijebio Predsjednik Vrhovnog suda RH Branko Hrvatin u izjavi: 

"Konačno, valja reći da je dobro što je javnost prepoznala način neprimjerenog obraćanja sudstvu, posebice jer izjava predsjednika Vlade ima posebnu težinu." 

Pomoć: BH se poziva na mišljenje većine, javnosti; za to mišljenje on nema potvrdu.

3. Najmanje jedna obmana može se naći u izjavi predsjednika HDSSB-a Vladimira Šišljagića:

"Ivo Sanader je postao čovjek opasnih namjera za svakoga tko ne misli kao on, a slijedom toga i Hrvatska je postala zemlja opasnog življenja. No, toj politici se primakao kraj i HDSSB će vrlo brzo u suradnji s hrvatskim narodom srušiti Sanadera i HDZ s vlasti. Ovime im najavljujemo rat do istrebljenja ... (uključuje sve moguće političke akcije i sve što je legalno i dopušteno).”

Pomoć: VŠ tvrdi da je jedna stvar uzrok drugoj zato što su se te dvije stvari dogodile istodobno. Za otkrivanje druge obmane dobiva se dodatni bod.

4. Iako kratka, izjava potpredsjednice Vlade i HDZ-a Jadranke Kosor naprosto vrvi obmanama. Nađite najmanje tri (dodatni bod za četvrtu):

"Rat do istrjebljenja najavljuje nam oficir JNA, kapetan I. klase, i zato nas te prijetnje istrjebljenjem ne čude, jer smo se toga već naslušali 1991." 

Pomoć: JK povlači analogiju s prijetnjama iz 1991. koja je vrlo slaba; također, spominjući ratno vrijeme prije puno godina, odvlači pažnju od pravog problema u sadašnjosti, a to je kritika postupaka Vlade; nadalje iz cijele Šišljagićeve priče izdvaja samo prijetnju, i činjenicu da je on bivši oficir JNA, zanemarujući njegovo pojašnjenje da pod ratom podrazumijeva sve moguće političke akcije i sve što je legalno i dopušteno.


NAPOMENA: u gornjim zadacima mogu se naći i obmane koje nismo do sada učili. Tako vam je to. Kad sam studirao elektrotehniku asistenti iz predmeta Automatika na vježbama su uvijek pokazivali rješenja zadataka s polinomima drugog reda. Na ispitu je obavezno bio zadatak s polinomom trećeg reda. Ispit sam prošao tek kad sam samostalno naučio faktorirati polinome trećeg reda. Life sucks.

Obmana vrste dicto simpliciter (jednostavno rečeno), poznata i kao sveobuhvatna generalizacija, jenostavna je i često se primjenjuje u političkom govoru. Ova obmana nastaje kad se na temelju pojedinačnog primjera olako postavi opći zaključak za koji uopće nema nikavih argumenata ni dokaza.

Na ovu obmanu podsjetio me premijer Sanader koji je jučer otvorio novu dionicu ceste Zagreb - V. Gorica - Sisak. (To je ona cesta po kojoj se moja petašica i ja vozamo biciklima u pratnji Lore i Male.) 

Kaže premijer ovako: "Tko je protiv Pelješkog mosta, taj je protiv autocesta Zagreb - Sisak, Split - Dubrovnik i svih ostalih autocesta". 

Slušateljima tako sugerira da ne uzimaju ozbiljno argumente oponenata gradnje Pelješkog mosta, jer oni su tipovi koji se protive gradnji bilo koje ceste.

O.K., moguće je da netko tko se protivi gradnji Pelješkog mosta istovremeno bude i protivnik gradnje svih cesta uopće. No, malo je vjerojatno da baš svi oni koji se protive gradnji Pelješkog mosta budu i protiv ostalih cesta. I nema nikakvog dokaza ni argumenta koji bi upućivali da je tako. Premijer to jako dobro zna, ali vješto koristi dicto simpliciter obmanu. I koristi ju često.

Ova obmana je izgleda omiljena u vladajućoj stranci, od samih njenih početaka. Prisjetimo se samo vrlo slikovitih generalizacija prvog predsjednika lijepe naše: crvenih i zelenih vragova, jalnuških diletanata, prodanih duša ...

Latinska riječ nausea (nastala od grčke Ναυτεία) znači mučninu, posebno morsku bolest. Argumentum ad nauseam ili argument ponavljanjem je uporno ponavljanje iste tvrdnje dok svima ne pozli, to jest dok protivnici jednostavno ne odustanu jer im je više dosta takve bolesne rasprave koja ne vodi nikuda. Tvrdnju mogu ponavljati i različite osobe, vezano uz istu temu rasprave.

Tvrdnja pri tome najčešće ima svrhu zamagliti glavnu temu, to jest ne predstavlja nikakav doprinos razjašnjavanju teme rasprave. 

Neki ad nauseam ne ubrajaju u logičke obmane, jer zaista ne treba nikakva vještina u logici, niti uopće bilo kakva vještina govorništva da bi se ova obmana učinkovito koristila. Ipak to jest vrlo moćna obmana, a upravo taj nedostatak potrebe za ikakvim umnim naporom čini ju prikladnom za široku upotrebu.  

Kao što kaže Semperfi, ova obmana je česta u našoj svakodnevnici. Naši instant političari nose ju na kolutu s ključevima od auta kao što neki nose otvarač za pivo, tako da je pri ruci kad god zatreba. Ne treba puno truda da se nađu primjeri.

Milan Bandić: "Neka institucije pravne države rade svoj posao."

Berislav Rončević: "Nabava kamiona provedena je transparentno i u skladu sa zakonom."

Darko Milinović: "Reforma zdravstva daje rezultate."

Branimir Glavaš: "Protiv mene se vodi politički konstruirani proces."

A broj jedan, od kojega mi se isti čas preokrene želudac ...

Ivo Sanader: "Putovao sam u Veronu privatno. Službenim avionom jer sam službeno pozvan. Hotel sam platio privatno. Službeno sam nazočio otvaranju operne sezone. Sa Žužulom i Čovićem se nisam sreo ni privatno ni službeno. Uostalom, sve je to moja privatna stvar. Službena."

Nakon višemjesečnog ponavljanja ovakve tvrdnje, svi su novinari odustali od daljnjeg propitivanja za "veronski račun". Iz zdravstvenih razloga.

Argumentum ad baculum ili pozivanje na palicu (štap, motku) je zapravo prikrivena prijetnja - ili ćete povjerovati mojim riječima ili će vas snaći kazna. 

Zgodan primjer, mada ne sasvim izravan, nalazimo u reakciji Andrije Hebranga nakon što su se mediji domogli dokumenta o svjedočenju Joze Miličevića pred saborskim povjerenstvom o ulozi Berislava Rončevića u aferi oko nabave kamiona za MORH. 

Kaže Andrija: "Policija mora utvrditi tko je medijima dao to izvješće jer je riječ o kršenju Zakona o službenoj tajni." Što on time zapravo hoće reći? Ovo: "Oni koji se trude dokazati suprotno bit će policijski progonjeni, zato vam je bolje vjerovati u to što ja govorim." 

Danas su ovakvi istupi pomalo smiješni, ali prije petnaestak godina ova vrsta argumentacije imala je znatno mračniji i opasniji prizvuk. U to vrijeme kad bi se netko odvažio ukazati na nepravilnosti ili kriminal u vladajućim institucijama, obično bi kao protuargument bio optužen da je mrzitelj Hrvatske i svega hrvatskog. Iako ovo može izgledati kao argumentum ad hominem, ipak je to tada bilo pozivanje na palicu jer u jeku domovinskog rata obilježiti nekoga kao mrzitelja hrvatske bilo je ravno raspisivanju ucjene na njegovu glavu. Poznato je da su neki i izgubili glave uslijed takvih argumentacija, a ti slučajevi se i dan danas povlače po sudovima s vrlo malom šansom da ikad budu do kraja i pravedno razriješeni.  

Argumentum ad baculum se može ponekad upotrijebiti i kao stilsko sredstvo radi naglašavanja uvjerenosti u ispravnost neke teze, u kojem slučaju ne predstavlja obmanu ili zabludu. Na primjer, prije par dana sam raspravljao s kolegom na poslu o nekim funkcijama koje je trebalo realizirati u programskom proizvodu. Na izjavu kolege kako mu programeri tvrde da se to ne može napraviti, ja sam odgovorio: "Onda ih sve postroji uz ovaj zid, uzmi strojnicu i ra-ta-ta-ta-ta..." Naravno da nisam ozbiljno mislio postrijeljati programere već naglasiti da sam posve siguran u mogućnost izvedbe zahtijevanih funkcija. Zašto sam bio siguran? Zato jer sam to već prije bio napravio na jednom drugom projektu. Mogao sam jednostavno tako i reći, ali upotreba ad baculuma je imala bolji stilski efekt.

Mala škola laganja započinje prvom lekcijom. U ovom postu i u daljnjim nastavcima pisat ćemo o prepoznatljivim, klasificiranim metodama laganja, obmanjivanja i dovođenja u zabludu ljujdi kojima se obraća govornik. 

Argumentum ad hominem, slobodno prevedeno "napad na čovjeka" je nastojanje da se iznošenjem ružnih stvari o protivniku njega diskreditira kao osobu, te time i njegovi argumenti prikažu nevaljanim. 

Napad na čovjeka ne mora biti uvijek obmana. Ono što je ovdje bitno je postoji li povezanost iznesenih tvrdnji o protivniku sa glavnom temom rasprave. U obmani putem napada na čovjeka te povezanosti nema ili je nebitna. 

Stranka na vlasti često se služi tom metodom, tipično u obračunavanju s "nepoćudnim" medijima i novinarima. Prisjetimo se Ferala i njegovih novinara koji su od vlasti stalno bili etiketirani kao neprijatelji domovine, Soroševi plaćenici, špijuni, jugonostalgičari, udbaši, zeleni i crveni vragovi ... 

U današnjim medijima ne pronađoh dovoljno dobrog primjera ove obmane u političkom miljeu (valjda što je vikend ili se političari tek zagrijavaju za izbornu utrku) ali zato naletjeh na dobar primjer u sportskim krugovima.  

Napadač u nogometnoj reprezentaciji BiH, Marko Topić, kojeg je Blaž Slišković prozvao da je platio Ćiri Blaževiću da nastupi za reprezentaciju, izjavljuje za portal SportSport.ba: "Blaž Slišković je bolestan čovjek ... koji je sve što je imao izgubio na kocki." 

Slijedi još dosta raznog pljuvanja po Sliškoviću ali nećemo sve prepisivati. Da je riječ o argumentum ad hominem vidi se po tome što sve rečeno o Sliškoviću nema nikakve veze s temom - je li Topić platio Ćiri ili nije. Topić u čitavom tekstu niti jednom nije ustvrdio "Ne, ja nisam platio Ćiri!" Njegova argumentacija usmjerena je na to da Sliškovića prikaže kao osobu kojoj se ne može vjerovati, pa tako i njegovim optužbama prema Topiću ne treba pridavati pažnju, tako da Topić i ne bude doveden u situaciju da se mora o tome izjasniti. Iako Blaževićeva sklonost kocki i eventualni psihološki preoblemi nemaju nikakve veze s njegovom sposobnošću da primijeti novčanu transakciju.  

NB: ne zauzimam se ovdje za Blaža, samo pokazujem kako Topić upotrebljava krasan primjer napada na čovjeka. Uostalom, je li napadač ili nije?

Od jutra mi se po glavi mota melodija jedne stare pjesme koju je davne 1966. napisao country-western pjevač Buck Owens. Osim njega pjevali su ju mnogi drugi pjevači a meni je uvijek najdraža bila u interpretaciji Raya Charlesa: "Oh, it's crying time again, you're gonna leave me..." Nisam ju nigdje čuo danas ali sam ju svejedno cijeli dan zviždukao ili mumljao. Nije mi bilo jasno otkuda mi se baš ta pjesma danas zakvačila sve dok negdje predvečer nisam skužio da ja pjevušim malo izmijenjeni tekst: "Oh, it's lying time again...".

Onda mi je sinulo - objavljen je datum lokalnih izbora, započela je predizborna kampanja. 

Nastupilo je vrijeme laganja. 

U borbi za unosne pozicije i udobne fotelje, lokalni političari će nam sve do one izborne nedjelje u svibnju pričati šarene laže, kititi i mazati, obećavati brda i doline, istovremeno nastojeći uvjeriti nas da njihovi protivnici lažu dok govore otprilike iste stvari. Rukavice se skidaju i makijavelistički se opravdava svako sredstvo da bi se postigao cilj. A građani će u tu sudbonosnu nedjelju izaći na birališta i pokušati se sjetiti koji je od onih političara na biračkom listiću najmanje lagao. I bit će im teško odlučiti se. 

Eh, kad bi postojao instrument kojim bi se pouzdano moglo utvrditi laže li netko ili ne. Čak ni famozni poligraf nije pravno priznat u dokaznom postupku, jer nije pouzdan. A i on detektira samo jednostavne laži. Posve je nemoćan pred lažima kojima se služe političari. Naročito oni školovani. U programima studija političkih znanosti postoje predmeti u kojima se uči laganje. Dobro, ne piše to baš tako doslovno tamo već se radi o izučavanju logičkog zaključivanja u raspravama i zabludama koje se pri tome događaju. Zabluda (engleski: fallacy) je situacija u kojoj se dolazi do željenog zaključka slijedom argumenata i rezoniranja koje je naizgled logički ispravno, iako to zapravo nije, pa je stoga i ispravnost zaključka upitna. 

Kako mi jednostavnije nazivamo to kad nas neko svojim uvjeravanjima svjesno dovede u zabludu - laž, naravno. Stručnim terminima se nastoji samo ublažiti gorka činjenica da se tu naprosto radi o laganju. Ponekad vrlo profinjenom i sofisticiranom, pa utoliko teže prepoznatljivom, a upravo u tom prepoznavanju je problem. Ako ne prepoznamo način na koji nas netko dovodi u zabludu, lako ćemo mu povjerovati. 

Znanost laganja razvrstava laži prema nekoliko različitih klasifikacija, ali o kojoj god se klasifikaciji radi na popisu će se naći nekoliko desetaka vrsta laži. U jednoj klasifikaciji pronaći ćemo čak 177 načina na koje možemo obmanuti sugovornika i navesti ga da povjeruje u pogrešan zaključak. Nije nimalo lako prepoznati laž kad ju izreče školovan i treniran lažac. 

Kako je sada kod nas nastupilo vrijeme laganja, valja nam se pripremiti za prepoznavanje laži kako bismo izbjegli upadanje u zabludu. Stoga na ovom blogu započinje s radom Mala škola laganja u kojoj ćemo objavljivati opise najčešćih načina laganja, s primjerima radi lašeg prepoznavanja. Primjere ćemo pokušati naći u našoj političkoj i društvenoj sadašnjosti. Proučavanje ove materije omogućit će vam lakše prepoznavanje metoda laganja kojima se političari služe kako bi vas u nešto uvjerili. A kad prepoznate uzorak metode, odmah će vam biti jasno da je zaključak, koji vam se na taj način pokušva podmetnuti, u najmanju ruku upitan. 

U slijedećem postu pisat ćemo o laži koja je posebno omiljena u našoj vladajućoj stranci ali je i inače po mojoj procjeni najviše zastupljena u našoj političkoj argumentaciji. Riječ je o metodi napad na čovjeka poznatoj i pod nazivom argumentum ad hominem. 

UPOZORENJE: znanje koje vam ovdje kanim otkriti nije bez opasnosti. Naučite li dobro prepoznavati laž, može vam se dogoditi da shvatite kako vaši idoli kojima ste do sada slijepo vjerovali, nisu ništa drugo do li obični lašci i manipulatori. To može dovesti do jake krize identiteta i drugih psiholoških problema. Stoga nastavke Male škole laganja čitate na vlastitu odgovornost. Upozoreni ste.

Iako smo uglavnom današnji dan proveli tamaneći šunku, jaja, janjetinu s kapulicom mladom ... našlo se i nešto vremena za razmišljanje. 

I tako sam opet malo kroz kotačiće svog mislećeg stroja proturio jednu prigodnu temu koja mi je od početka neshvatljiva, temu zbivanja poslije Isusove posljednje večere i povijesnu ulogu Jude u tim događajima. 

Kao što nas uče evanđelja, sveta mater Crkva, pa i povijesni izvori, nakon te večere Isus je otišao u Getsemanski vrt na Maslinskoj gori, gdje je molio cijelu noć. Tu su ga pred zoru zatekli rimski vojnici koje je Juda doveo i prokazao im Isusov identitet poljubivši ga. Za što je dobio škude. Judine škude. 

Od tog trenutka Juda je u povijesti, posebno katoličkoj povijesti, obilježen kao izdajica. Omražen i prezren, ime mu je postalo sinonim zla, podlosti i izdajstva. 

Meni se čini da je tu učinjena nepravda prema čovjeku. Razmislimo ovako: Isusu je njegov otac svjesno bio namijenio ulogu da bude Krist, to jest da kao jaganjac božji preuzme na sebe grijehe svijeta i iskupi sve vjernike. Da bi ostvario tu ulogu morao je pretrpjeti muku i biti razapet na križu u činu iskupljenja, te potom uskrsnut u činu oprosta i nove nade. Nije to bila lagana uloga pa čak i sinu božjem je bilo teško izdržati do kraja, a sin čovječji se kolebao na momente što je i izrekao u molitvi na Maslinskoj gori: "Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova, da je ne pijem."

Da rimljani nisu te noći pronašli Isusa možda njegova misija ne bi bilo izvršena, ili bi bila izvršena na drugačiji način. U svakom slučaju, povijest bi poslije toga bila značajno drugačija. Tu nastupa Juda koji svojom "izdajom" zapravo pomaže Isusu da prebrodi te trenutke kolebanja, preuzevši na sebe teret odluke predavanja u ruke egzekutorima. Za to vrijeme ostali apostoli su drijemali uokolo. Čini se da je Juda jedini bio shvatio sudbinsku neminovnost onoga što treba uslijediti. 

Po mom mišljenju, jedino što je za zamjeriti Judi je to što nije shvatio svoju stvarnu ulogu već je i sam povjerovao u svoje "izdajstvo" te je izvršio samoubojstvo. Na taj način je iz kruga apostola uklonio dobar dio razumijevanja Isusove misije, prepustivši Petru da utemelji kršćansku Crkvu.

Onom istom Petru koji se iste te sudbonosne noći tri puta odrekao Isusa ...